Susrela se dva književnika grada (1)

Na Zoom-u vam nije potrebna maska, već samo boca Club-Matea (u Berlinu) i čaša viskija (u Dundalku): prošli sam se tjedan putem video-poziva sastala s Marcelom Kruegerom, prošlogodišnjim književnikom grada. U sklopu stipendije Njemačkoga kulturnog foruma za istočnu Europu Marcel je 2019. godine pet mjeseci izvještavao iz poljskoga grada Olsztyna.

Svaki je trebao pripremiti 10 pitanja za svojega sugovornika kako bi kasnije mogao napisati tekst o susretu – no pod jednim uvjetom: smjeli smo si postaviti samo jedno pitanje vezano uz koronavirus. Ubrzo smo zaboravili pitanja, a razgovor je nastavio teći još skoro dva sata. Ovo je Marcelov tekst, a sutra stiže i moj:

Irski viski i slomljena srca u liniji U8

Za mene je najgora stvar vezana uz pandemiju koronavirusa nemogućnost putovanja i čežnja za istim. U ovo vrijeme prije godinu dana započeo sam s korištenjem svoje stipendije za književnika grada Olsztyna. Odlično sam se proveo boraveći u Varminsko-mazurskom vojvodstvu. U privatnom i profesionalnom smislu to je iskustvo jedno od najvažnijih koje sam stekao tijekom proteklih godina.

Još sam se više rastužio kada sam saznao da ovogodišnja književnica grada Alexandra Stahl ne može početi koristiti svoju stipendiju u Rijeci u prvom redu zbog globalne pandemije koronavirusa i uvedenih ograničenja putovanja. Unatoč tomu, Alexandra je već krenula s ispunjavanjem stranica svojega internetskog dnevnika u kojemu bilježi svoje prostorne i faktične pokušaje upoznavanja grada i zemlje.

Dogovorili smo se za susret putem video-poziva kako bismo se međusobno intervjuirali. Alexandra i ja pripremili smo svaki deset pitanja s namjerom da se razgovor objavi na njezinomu blogu u obliku osvrta na Olsztyn i kraćega pregleda Rijeke.

Zapravo smo se dogovorili za pivo nakon posla, no Alexandra me smuljala – uz sebe je imala bocu Club-Matea. Stoga sam ja onda morao posegnuti za čašom irskoga viskija iz grofovije Louth.

Što potom nismo radili? Strogo se držali deset pitanja koja smo si morali postaviti i ne razgovarali o koronavirusu.

Što smo radili? Uzbuđeno razgovarali skoro dva sata o svemu istočno od Irske i sjeverozapadno od Hrvatske.

Primjerice:

  • o našoj ljubavi prema Berlinu kao gradu koji je sve samo ne njemački
  • o liniji U8, koja tijekom vožnje od Alexandrine četvrti u okrugu Neukölln do moje stare četvrti Wedding nudi prilično detaljan presjek Berlina i Berlinčana
  • o romanu Fabian Ericha Kästnera, u kojemu protagonist izađe iz tramvaja zato što jedna putnica nalikuje na Fridrika II. Velikog
  • o zajedničkoj opčinjenosti Trstom te o filmu o Italu Svevi i Jamesu Joyceu koji se prikazuje posjetiteljima u sićušnomu Muzeju Jamesa Joycea u Trstu (i to na kazeti)
  • o mojemu najboljem prijatelju iz gimnazije, koji je Hrvat, o utjecaju rata na Hrvate u Njemačkoj te koliko je snažno – na moje kasnije zaprepaštenje – na mene kao na četrnaestogodišnjaka djelovao njihov patriotizam
  • o tomu kako se pojedinac brže približi drugim zemljama kroz kuhinju i knjige nego kroz poruke
  • o mojima omiljenim piscima W. G. Sebaldu i Jörgu Fauseru (pri čemu sam, naravno, kao i uvijek, previše razgovarao)
W.G. Sebald luta
  • o mogućnosti da u svakodnevnomu životu kroz šetnje i putovanja upoznamo i bolje shvatimo tragedije 20. i 21. stoljeća

I pritom smo možda učinili ono što je jednom prilikom napisao Geoff Dyer u predgovoru engleskomu izdanju knjige Rebecce West Crno janje i sivi sokol (Black Lamb and Grey Falcon, 1942):

Dvije su teme: prva Jugoslavija, druga sve ostalo.

Sada otvoreno kažem da je za Alexandru i mene pored svega bitan pogled na Njemačku iz perspektive spisatelja, ali s geografske i emocionalne distance.

Ovaj tekst završavam 8. svibnja, na dan oslobođenja i sjećanja. Pritom se moram prisjetiti riječi jednoga Alexandrinog poznanika iz Amerike; on kaže da je i ona jedna od onih self-hating Nijemaca, jedna od onih Nijemaca koji mrze same sebe.

Međutim, možda nam kritički pogled na zemlju u kojoj smo rođeni pomogne da ju još više cijenimo zato što se trudimo shvatiti ju u njezinoj cijelosti – uz holokaust, unutrašnju povijest, rasizam i slijepo desničarsko oko.

Danas je predsjednik Steinmeier u svojemu govoru povodom 8. svibnja izjavio kako se ova zemlja [može] voljeti samo slomljenim srcem. Uzet ću si za pravo da kažem da smo možda ponekad mi bolji kroničari Njemačke, mi self-hating Nijemci slomljenih srca u Olsztynu i Rijeci.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *