Susrela se dva književnika grada (2)

Na Zoom-u vam nije potrebna maska, već samo boca Club-Matea (u Berlinu) i čaša viskija (u Dundalku): prošli sam se tjedan putem video-poziva sastala s Marcelom Kruegerom, prošlogodišnjim književnikom grada. U sklopu stipendije Njemačkoga kulturnog foruma za istočnu Europu Marcel je 2019. godine pet mjeseci izvještavao iz poljskoga grada Olsztyna.

On je – za razliku od mene – već bio u Rijeci!

Jučer je objavljen Marcelov tekst o našemu susretu. Danas slijedi moj – i to u obliku popisa. Popisi su nova videa s mačkama – brzi su i zabavni. Također vjerujem da u mnogih koncentracija pri čitanju dugačkih tekstova bez popisa i videa s mačkama brzo opad…

Kamo je Mary sakrila viski?

  • Marcel voli otoke na kojima vlada hladna klima: Irsku (gdje živi od 2006.), Island (o kojemu je pisao u nedavno objavljenomu književnom vodiču za putovanje) te Grenland/Svalbard (kamo obavezno želi otputovati)
  • Marcel mrzi ljeto. Njegov mi se pesimistični stav odmah svidio. Citiram iz njegovoga internetskog dnevnika kojega je pisao iz Olsztyna:

Mrzim ljeto. Uglavnom. Sunce i ljeto za mene su poput lažna obećanja. Kao da vas netko gladi po glavi i kaže da će se sve dobro svršiti, na plaži, uz cvrčanje cvrčaka te zalaske sunca. Međutim, to nije istina. Zima dolazi i svi ćemo umrijeti.

  • Ako sada mislite da je Marcel mrzovoljni čangrizavac koji mrzi ljeto, voli piti viski i živi na kraju svijeta, u krivu ste. Možda (uglavnom) mrzi ljeto i voli piti viski, no ne živi na kraju svijeta, već na kraju Europe! I nije mrzovoljni čangrizavac jer ima odličan smisao za humor, kojega zauzvrat otkriva njegov književni ukusmack.
  • Marcelov omiljeni ulomak:

Ako na Wittenbergplatzu netko uđe u autobus 1, na Potsdamer Brücke presjedne na tramvaj a da mu nije pogledao broj te dvadeset minuta potom iziđe iz kola jer najednom opazi da u njima sjedi neka žena koja sliči Friedrichu Velikome, zaista ne može znati gdje se nalazi.

  • Moj omiljeni ulomak:

Na sredini je sjedila limena glazba i svirala kao da se svirači jedan s drugim svađaju.

  • Daljnje zajedničke karakteristike: oboje smo studirali engleski i povijest, oboje smo posjetili Muzej Jamesa Joycea u Trstu, oboje (vjerojatno) čitamo englesku književnost češće no njemačku.
  • Nakon svih godina provedenih u inozemstvu, Marcel radije piše na engleskomu jeziku. U svrhe pisanja svojega internetskog dnevnika iz Olsztyna za svaki je slučaj kupio njemačku gramatiku. Inače, Marcel radi kao prevoditelj i urednik – i autor.

Kada si dijete, u pravilu ništa ne znaš. Tada primjerice nisam znao da svijet u kojemu sam ja živio – udobni, predvidljivi svijet u kojemu se nedjeljom za ručak jedu pileći odresci s pire-krumpirom, u kojemu ima repeta za svakoga – nije bio onaj pruski i sovjetski svijet u kojemu je živjela moja baka. Svijet u kojemu je ona odrastala nalazio se na skroz drugim mjestima u kojima su vladala druga, primitivnija pravila. [1]

Iz “Von Ostpreußen in den Gulag”
  • Marcel trenutno radi na knjizi o svojemu praujaku Franzu, bankovnomu službeniku poljskih korijena, koji je tijekom 1930-ih i 40-ih godina radio kao špijun za poljsku obavještajnu službu. Hitlerov ga je režim na jezeru Plötzensee osudio na smrt. Marcel kaže:

Na svijetu postoji toliko priča. Zašto bih ih trebao izmišljati?

  • Za njega – za razliku od mene – romani predstavljaju određenu vrstu eskapizma. Marcel radije čita znanstveno-popularnu literaturu – primjerice biografiju Marlona Branda koju je napisao Jörg Fauser. Tu smo se brzo našli zato što oboje smatramo da se Jörg Fauser ubraja u najbolje njemačke spisatelje.
Jörg Fauser 1985., dvije godine prije tragične smrti u prometnoj nesreći. (izvor: imago/teutopress)
  • Vratimo se eskapizmu i irskim pabovima. Marcel me upozorio da me ne treba zavarati susretljivost posjetitelja. Dovoljno je izgovoriti jednu rečenicu i Irci će odmah znati iz kojega sela dolazite – i pripadate li tamo. Ili kako Marcel kaže:

Ako nisi iz toga mjesta, ne kažu ti kamo je Mary sakrila viski.

  • Inače, Marcelovo puno ime glasi Marcel Krüger, no budući da živi u Irskoj, prezime piše Krueger. Irci se ne snalaze s „ü“.
  • Marcel se neće tako brzo vratiti u Njemačku – nedavno je podnio zahtjev za dobivanje irskoga državljanstva. Što se mora učiniti kako bi se postalo Ircem?
  • Nipošto se ne mora znati kamo je Mary sakrila viski. I ne moraju se rješavati testovi za stjecanje državljanstva. No prvo se mora pet godina živjeti u Irskoj i plaćati porez – i još platiti podnošenje zahtjeva. I opet. (Ako je zahtjev prošao). Onda si Irac. Ako sam dobro shvatio.
  • Držim fige!
  • I vratimo se još jednom na još jedan hladan otok: htjela sam upitati Marcela što bi se moralo znati o islandskoj književnosti. Rekao mi je da je na Islandu veoma popularan žanr Nordic Noir (skandinavski noir) – dakle brutalni krimići. Posljednji se puta na Islandu dogodilo ubojstvo prije tri godine. A prije toga prije deset godina. Islanđani stječu slavu događajima kojih kod njih zapravo nema.
  • Dobar prijelaz na Rijeku: Sve dok tamo ne mogu biti, kroz knjige, filmove i ljude saznat ću sve što se o gradu saznati može. Marcel je, kao što već rekoh, bio u Rijeci. Prije 100 godina, imao je InterRail kartu. I kako je bilo u Rijeci?

Onako.

  • Dobro, više mu se sviđaju hladni otoci.
  • (Za sve one koji su dovde došli s čitanjem imam jedan video s mačkama, nažalost ne iz Rijeke.)

[1] Knjiga Babushka’s Journey – The Dark Road to Stalin’s Wartime Camps Marcela Krügera nije objavljena na hrvatskomu jeziku. Prevoditeljica dnevničkih zapisa samostalno je prevela ulomak.

[natrag]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *