Na Zoom-u vam nije potrebna maska, već samo boca Club-Matea (u Berlinu) i čaša viskija (u Dundalku): prošli sam se tjedan putem video-poziva sastala s Marcelom Kruegerom, prošlogodišnjim književnikom grada. U sklopu stipendije Njemačkoga kulturnog foruma za istočnu Europu Marcel je 2019. godine pet mjeseci izvještavao iz poljskoga grada Olsztyna.
On je – za razliku od mene – već bio u Rijeci!
Jučer je objavljen Marcelov tekst o našemu susretu. Danas slijedi moj – i to u obliku popisa. Popisi su nova videa s mačkama – brzi su i zabavni. Također vjerujem da u mnogih koncentracija pri čitanju dugačkih tekstova bez popisa i videa s mačkama brzo opad…
Kamo je Mary sakrila viski?
- Marcel voli otoke na kojima vlada hladna klima: Irsku (gdje živi od 2006.), Island (o kojemu je pisao u nedavno objavljenomu književnom vodiču za putovanje) te Grenland/Svalbard (kamo obavezno želi otputovati)
- Marcel mrzi ljeto. Njegov mi se pesimistični stav odmah svidio. Citiram iz njegovoga internetskog dnevnika kojega je pisao iz Olsztyna:
Mrzim ljeto. Uglavnom. Sunce i ljeto za mene su poput lažna obećanja. Kao da vas netko gladi po glavi i kaže da će se sve dobro svršiti, na plaži, uz cvrčanje cvrčaka te zalaske sunca. Međutim, to nije istina. Zima dolazi i svi ćemo umrijeti.
- Ako sada mislite da je Marcel mrzovoljni čangrizavac koji mrzi ljeto, voli piti viski i živi na kraju svijeta, u krivu ste. Možda (uglavnom) mrzi ljeto i voli piti viski, no ne živi na kraju svijeta, već na kraju Europe! I nije mrzovoljni čangrizavac jer ima odličan smisao za humor, kojega zauzvrat otkriva njegov književni ukusmack.
- Imamo istu omiljenu knjigu: roman Fabian Ericha Kästnera.
- Marcelov omiljeni ulomak:
Ako na Wittenbergplatzu netko uđe u autobus 1, na Potsdamer Brücke presjedne na tramvaj a da mu nije pogledao broj te dvadeset minuta potom iziđe iz kola jer najednom opazi da u njima sjedi neka žena koja sliči Friedrichu Velikome, zaista ne može znati gdje se nalazi.
- Moj omiljeni ulomak:
Na sredini je sjedila limena glazba i svirala kao da se svirači jedan s drugim svađaju.
- Daljnje zajedničke karakteristike: oboje smo studirali engleski i povijest, oboje smo posjetili Muzej Jamesa Joycea u Trstu, oboje (vjerojatno) čitamo englesku književnost češće no njemačku.
- Nakon svih godina provedenih u inozemstvu, Marcel radije piše na engleskomu jeziku. U svrhe pisanja svojega internetskog dnevnika iz Olsztyna za svaki je slučaj kupio njemačku gramatiku. Inače, Marcel radi kao prevoditelj i urednik – i autor.
- Svoju vjerojatno najintimniju knjigu: Babushka’s Journey – The Dark Road to Stalin’s Wartime Camps, također je napisao na engleskomu jeziku. U njoj nam donosi priču o svojoj baki, koja je nakon 2. svjetskog rata, prije zasnivanja obitelji u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, bila protjerana iz Istočne Pruske i zatočena u sovjetskomu radnom logoru. Knjiga je prevedena i na njemački jezik.
Kada si dijete, u pravilu ništa ne znaš. Tada primjerice nisam znao da svijet u kojemu sam ja živio – udobni, predvidljivi svijet u kojemu se nedjeljom za ručak jedu pileći odresci s pire-krumpirom, u kojemu ima repeta za svakoga – nije bio onaj pruski i sovjetski svijet u kojemu je živjela moja baka. Svijet u kojemu je ona odrastala nalazio se na skroz drugim mjestima u kojima su vladala druga, primitivnija pravila. [1]
Iz “Von Ostpreußen in den Gulag”
- Marcel trenutno radi na knjizi o svojemu praujaku Franzu, bankovnomu službeniku poljskih korijena, koji je tijekom 1930-ih i 40-ih godina radio kao špijun za poljsku obavještajnu službu. Hitlerov ga je režim na jezeru Plötzensee osudio na smrt. Marcel kaže:
Na svijetu postoji toliko priča. Zašto bih ih trebao izmišljati?
- Za njega – za razliku od mene – romani predstavljaju određenu vrstu eskapizma. Marcel radije čita znanstveno-popularnu literaturu – primjerice biografiju Marlona Branda koju je napisao Jörg Fauser. Tu smo se brzo našli zato što oboje smatramo da se Jörg Fauser ubraja u najbolje njemačke spisatelje.
- Vratimo se eskapizmu i irskim pabovima. Marcel me upozorio da me ne treba zavarati susretljivost posjetitelja. Dovoljno je izgovoriti jednu rečenicu i Irci će odmah znati iz kojega sela dolazite – i pripadate li tamo. Ili kako Marcel kaže:
Ako nisi iz toga mjesta, ne kažu ti kamo je Mary sakrila viski.
- Inače, Marcelovo puno ime glasi Marcel Krüger, no budući da živi u Irskoj, prezime piše Krueger. Irci se ne snalaze s „ü“.
- Marcel se neće tako brzo vratiti u Njemačku – nedavno je podnio zahtjev za dobivanje irskoga državljanstva. Što se mora učiniti kako bi se postalo Ircem?
- Nipošto se ne mora znati kamo je Mary sakrila viski. I ne moraju se rješavati testovi za stjecanje državljanstva. No prvo se mora pet godina živjeti u Irskoj i plaćati porez – i još platiti podnošenje zahtjeva. I opet. (Ako je zahtjev prošao). Onda si Irac. Ako sam dobro shvatio.
- Držim fige!
- I vratimo se još jednom na još jedan hladan otok: htjela sam upitati Marcela što bi se moralo znati o islandskoj književnosti. Rekao mi je da je na Islandu veoma popularan žanr Nordic Noir (skandinavski noir) – dakle brutalni krimići. Posljednji se puta na Islandu dogodilo ubojstvo prije tri godine. A prije toga prije deset godina. Islanđani stječu slavu događajima kojih kod njih zapravo nema.
- Dobar prijelaz na Rijeku: Sve dok tamo ne mogu biti, kroz knjige, filmove i ljude saznat ću sve što se o gradu saznati može. Marcel je, kao što već rekoh, bio u Rijeci. Prije 100 godina, imao je InterRail kartu. I kako je bilo u Rijeci?
Onako.
- Dobro, više mu se sviđaju hladni otoci.
- (Za sve one koji su dovde došli s čitanjem imam jedan video s mačkama, nažalost ne iz Rijeke.)
[1] Knjiga Babushka’s Journey – The Dark Road to Stalin’s Wartime Camps Marcela Krügera nije objavljena na hrvatskomu jeziku. Prevoditeljica dnevničkih zapisa samostalno je prevela ulomak.
