Još i prije dolaska u Rijeku s guštom sam pročitala njegovu knjigu kratkih priča naslovljenu U što se zaljubljujemo (In was wir uns verlieben). Čim sam vidjela da će Roman Simić sudjelovati na Festivalu europske kratke priče u Rijeci, ugrabila sam ga prvom prilikom
Simić (48) se ubraja u najpoznatije hrvatske spisatelje. Za svoja je književna djela višestruko nagrađivan. Osim U što se zaljubljujemo (audioknjigu čita Saša Stanišić), na njemačkomu je jeziku osvanula i knjiga priča Od svih nevjerojatnih stvari (Von all den unglaublichen Dingen).
Bio nagrađivan ili ne, Simić svoj kruh zarađuje, kaže mi, radeći kao lektor u nakladničkoj kući Fraktura u Zagrebu.
Naravno da sam za njega imala i više od tri pitanja …
Koju si knjigu zadnje pročitao?
The Lost (Izgubljeni) Daniela Mendelsohna (autoričina napomena: memoari o Mendelsohnovoj vlastitoj obitelji u kontekstu holokausta.) Kada ne radim, rado čitam stručnu literaturu.
A kada čitam fikciju, uvijek se iznova vraćam Luciji Berlin. Volim teme koje obrađuje, sliče su onima kojima se bavi Raymond Carver – usamljenost, alkoholizam, disfunkcionalne obitelji – no Berlin mi je draža od Carvera jer uspijeva biti i šaljiva. Svojim humorom ne iskupljuje samo sebe, već i čitatelja. U svakomu slučaju, uvijek si oprostim vlastite loše odluke kada čitam njezine priče.
Također toplo preporučujem bosanskoga autora Semezdina Mehmedinovića, čiju sam još jednu knjigu nedavno lektorirao.
Koji autori utječu na tvoje književno stvaralaštvo?
Ne bih rekao da autori čija djela rado čitam nužno utječu na mene. Primjerice, volim Roberta Bolaña, no nikada ne bih mogao pisati poput njega. Možda će moja djela najvjerojatnije sadržavati tragove J.D. Salingera, no, kao i svi autori, trudim se imati vlastiti stil.
Na čemu trenutno radiš?
Prošlo je već neko vrijeme otkako sam napisao knjigu za odrasle. U meni spavaju neke ideje, no još se uvijek nisu probudile.
Posljednjih sam godina pisao knjige za djecu. Za razliku od pisanja knjiga za odrasle, pisanje knjiga za djecu proces je koji je zabavan cijelo vrijeme. Pisanje za odrasle je borba koja je zabavna tek na kraju, i to tek onda kada znate da ste uspjeli
Imaš li rutinu pisanja?
Sporo pišem i teško mi je imati rutinu da, recimo, pišem svaki dan u isto vrijeme. Radije radim od projekta do projekta.
Sjećam se da sam tijekom studija imao cimera koji je po cijele dane nabijao po pisaćoj mašini, i to mi je uistinu stvaralo veliku nervozu. Rekao sam mu to mnogo godina kasnije, a on se samo smijao i rekao da je samo vježbao pisanje na pisaćoj mašini.
U svakomu slučaju, mogu citirati samo Aleksandra Hemona, koji je jučer na Festivalu rekao: Piscem se smatram samo kada pišem. Svaki je put je borba, uvijek iznova moraš sebi dokazati da to još uvijek možeš.
Koliko ti obično treba za jednu knjigu?
Godina za svaku. Ne skiciram tijek radnje, nikada ne planiram unaprijed. Više se vodim osjećajem koji imam i koji onda pokušavam pretočiti u riječi, no nikada ne znam kamo će me odvesti.
Je li ti je lakše pisati kratke priče nego romane?
Da. Nekoliko sam puta pokušao napisati roman, no uvijek bih na kraju završio s pričom.
Kako pristupaš knjigama za djecu?
Pokušavam saznati o dječjima strahovima promatrajući vlastitu djecu. A onda te osjećaje pretočim u riječi, no također pokušavam ponuditi i rješenje. Teme su, na primjer, dosada, velik strah od djece, pa čak i zavist.
Bi li rekao da postoji nešto po čemu se hrvatska književnost razlikuje od drugih nacionalnih književnosti?
Tijekom devedesetih godina mnogi su pisali o – ratu. A kao autor ste imali osjećaj da morate zauzeti neki stav. To ne znači da bi svi pronašli isti odgovor, već da je svatko imao neki. Danas to više nije slučaj, nemamo tu jednu glavnu temu, već sve moguće pristupe.
Također bih rekao da je hrvatska književnost dio mikrokozmosa: u Srbiji ili Sloveniji, naravno, autori imaju svoje utjecaje i legende specifične njihovoj zemlju, no dijelove bivše Jugoslavije nekako povezuje zajednička kulturna baština.
