I, što pojedinac kao književnik grada radi po cijele dane?
Istražuje, naravno!
Nedavno sam unajmila vozilo i zaključila da su zaposlenici u agenciji za iznajmljivanje automobila iz Rijeke prijateljski nastrojeni i smiješni suvremenici.
Ja: Dober dan! I’m sorry, I don’t speak Croatian, I can only say hello, thank you and motherfucker.[1]
On: Wonderful! That’s all you need in this country![2]
[1] Oprostite, ne govorim hrvatski, znam samo reći zdravo, hvala i u pičku materinu.
[2] Krasno! To je sve što trebate u ovoj zemlji!
U svakomu sam se slučaju potom odvezla do riječkoga vrta, točnije planine Učke. Bila je to lijepa promjena, odmor od kilometarskoga istraživanja vezanoga uz Sisi (reportaža o njoj slijedi uskoro).
Nakon poduljega pješačenja na red su došli ćevapčići, i to u pravomu stilu – a za kraj mi je konobarica donijela čašicu medice na račun kuće.
Međutim, nisam znala koji je najbolji način za primanje čaše:
Također sam se pitala: Postoji li muški pedant za ovu čašicu žestice? Nekako se bojim da je odgovor: ne.
Ali ako naiđem na jednoga, pisat ću.
