Knjiga koju se treba čitati u vlaku, tijekom duge vožnje, na prozoru gdje ljeto žurno prolazi:
Die Nachkommende (Potomkinja) debitantski je roman Ivne Žic, kazališne redateljice i spisateljice koja je rođena u Zagrebu, a odrasla u Zürichu. Njezina protagonistica sjedi u vlaku, vozi se od Pariza do Zagreba kako bi odande nastavila svoje putovanje do otoka na kojemu njezina baka provodi svako ljeto. Obitelj ju već čeka.
No hoće li ta mlada žena uopće doći?
Pripovjedačica se zadrži u Zagrebu – i svojim mislima. U mislima na pokojnoga djeda i svojega oženjenog ljubavnika. Na mutnu prošlost i nejasnu budućnost.
Knjiga je oblikovana kao refleksija o životu u Europi između iseljavanja i dolaska, između razmišljanja o prošlosti te razmišljanja o budućnosti. Pri čitanju kao da nema stajanja, malo je točaka, mnogo zareza, rečenice se često protežu kroz više od jedne cijele stranice. I potiču na razmišljanje.
Baš kao ova pitanja koja me malo podsjećaju na poznato djelo Maxa Frischa, Fragebogen:
Zašto ste baš ovdje, a ne negdje drugdje?
Čekate li što?
Ili nekoga?
Tko Vam je blizu?
A tko daleko?
Što Vam ili tko nedostaje?
Imate li vremena?
Što čitate trenutno?
Mrzite li?
Ako da, kako?
Tko odlučuje?
Iz: “Die Nachkommende” (“Potomkinja”) Ivne Žic [1]
[1] Prevoditeljica dnevničkoga zapisa sama je prevela ulomak.
