Svaki put kada prolazim kraj njega, prestravim se. Posebno za sumraka. On me promatra! A kako tek opušteno stoji naslonjen na ogradu mosta …
No na tomu mjestu ne stoji muškarac, već spomenik: i to onaj podignut književniku Janku Poliću Kamovu. On već dugo vremena nije među živima: rodio se 1886. godine, a već je 1910. preminuo. Kao dvadesetčetverogodišnjak – i to pod sumnjivim okolnostima u Barceloni.
Smrt u ranoj dobi u inozemstvu pod nerazjašnjenim okolnostima, buntovnički karakter i (književna) djela koja za vrijeme njegova života nikoga nisu zanimala: sve su to klasični preduvjeti za vječnu slavu.
U svakomu slučaju, Kamov je riječki književni idol u punomu smislu te riječi. Ime susrećem posvuda po gradu:
I da, čak i na starim vratima moje spavaće sobe zalijepljeno stoji ime toga dobrog čovjeka. (Moglo bi se reći da ste uspjeli u životu ako na ljepljivoj traci stoji vaše ime).
K kao Kamov i kao kreativci: moj smještaj – boravište za svakojake umjetnike iz Hrvatske i inozemstva – nosi upravo njegovo ime.
Tko je onda uopće bio taj Kamov?
Njegova su djela rado uspoređivana s onima iz pera Alberta Camusa, Arthura Rimbauda ili J. D. Salingera.
Camus: smatra se začetnikom egzistencijalizma. Pušio je mnogo cigareta. Međutim, poginuo je u automobilskoj nesreći.
Rimbaud: glasio je za enfant terrible koji je prezirao svoje suvremenike. Preminuo je u 40. godini života. Imao je snažan utjecaj na moderno pjesništvo.
Salinger: nije umro u mladosti, no prozvan je strašljivim genijalcem. Pored nekoliko priča napisao je svjetski klasik „Lovac u žitu“, nakon čega se jednostavno maknuo od očiju javnosti.
S druge se strane Kamov, rođeni Riječanin, protivio Mađarima, koji su od sredine 19. stoljeća upravljali Rijekom kao dijelom Habsburške Monarhije. Već je kao učenik odsjedio tri mjeseca iza rešetaka.
Nadalje je navodno neprestano bio u svađi s ocem.
Moglo bi se reći da je prilično često bio prilično jarostan.
U svakomu se slučaju smatra da su u ono vrijeme njegova djela bila izrazito kritički nastrojena i puna gnjeva prema njegovim suvremenicima. Pored pjesama napisao je roman Isušena kaljuža (koji do sada nažalost nije objavljen na njemačkomu jeziku), koji se smatra pretečom egzistencijalističke proze. Knjiga je tiskana tek 1957. godine, mnogo vremena poslije Kamovljeve smrti. Međutim, podarila mu je reputaciju velikoga buntovnika u hrvatskoj književnosti.
Ne dajte da vas njegov blagi osmijeh na Mrtvomu kanalu u Rijeci zavara.
Evo i jedan isječak iz njegove pjesme Dan mrtvih:
Pero je moje truba:
crna su djela vaša, o mrtvi;
crna ko ljubav Sokrata i odurna
ko tijelo asketa;
ogromna su zlodjela vaša
i nema im oprosta;
nema im oprosta
i kocka je vaša pala;
mrtve su duše vaše – mrtav je uskrs!
Pero je moje truba
i vasiona je jeka njegova;
smiješi se vječnost – zemlja nije umrla;
lome se krstovi i vrijeme ruši
grobnice –
obijesna je pjesma moja:
da žive živi!
Odmah sam si pomislila: Aha, u pjesmi se radi o Prvomu svjetskom ratu. A potom sam se sjetila da je Kamov preminuo 1910. godine. I da je je Prvi svjetski trajao od 1914. do 1918. godine …
Možda je imao neki tamni predosjećaj?
U svakomu slučaju melankolija prožima njegove tekstove:
U golemoj tišini, gdje drijema zemska sapa,
a nevidna joj ruka lagacko oči sklapa –
u golemoj tišini, gdje zemska sapa drijema
i crnijom je sjetom na svaki upit nijema –
I bogzna kud je pošo vjerenik onaj žarki
i ljubav bješe u njeg ko cjelov muških varki.
O vratit će se, vratit i poljubac se vraća
i sve se zaboravlja i ljubav je sve kraća.
I misli se i mašta sve snenije i tiše
i tupo kroči starost i ne ljubi se više.
(U noći)
