Rijeka ne očarava na prvi pogled, a ni na drugi.
Iz: “Europa erlesen: Rijeka”
Ova se ljupka antologija bavi Rijekom. Ne donosi nam uvijek laskavu sliku grada. No izdavači naravno imaju još toga za reći:
Rijeka ne očarava na prvi pogled, a ni na drugi. Međutim, očaravajući mikrokozmos otvara se onomu tko gleda dalje i uplovi u gradsku povijest.
Taj se mikrokozmos brzo može otkriti: više od 80 tekstova posvećeno je gradu, a među njima ima pjesama, kratkih priča i ulomaka iz romana. Lepeza autora obuhvaća poznatu hrvatsku spisateljicu Dašu Drndić (1946.-2018.), zatim Ödona von Horvatha, Mađara rodom iz Rijeke (1901.-1938.) pa sve do njemačkoga književnika Veita Heinichena (*1957.)
Pogled na grad seže daleko u prošlost.
Rijeka! Città mia bella! Povijesti nije jasno jesu li Feničani, Liburni, Iliri, Kelti, Rimljani ili Slaveni osnovali ovaj grad kao kamen spoticanja. Međutim, poznato je da su ga Feničani i Liburni i Iliri i Kelti i Rimljani i Slaveni nakon toga zakonito i protuzakonito uništili. Sve se to dogodilo u godini 1900., i tako dalje…
“Über babylonischen Wassern” Nikole Polića (1890.-1960.)
Prije svega je uvijek nanovo tematizirano bolno poglavlje o talijanskoj okupaciji koja se odvila prošloga stoljeća.
Fiume spava kao umorna životinja koja podmuklo sniva o novim ugrizima i ubodima, kao siva bezlična masa. Fiume, grad bez duše i oblika, spava.
“Fiume. Flüchtige Eindrücke” Antuna Barca (1894.-1955.)
Međutim, i protjerivanja Talijana pod jugoslavenskom vlašću koja su zatim uslijedila pripadaju gradskoj povijesti:
Između godina 1947. i 1948., svi Talijani koji su ostali živjeti u Rijeci bili su natjerani na „odabir“, što je značilo da su morali odlučiti hoće li prihvatiti jugoslavensko državljanstvo ili napustiti zemlju. Moja je obitelj odabrala Italiju i tako doživjela isključenje i progon u trajanju od godine dana. Bili smo izbačeni iz našega stana i morali smo živjeti u godinu dana jednoj sobi sa svim našim stvarima nagomilanima.
“Die Stadt erkunden” Marise Madieri (1938.-1996.)
Daljnji tekstovi tematiziraju nečovječne činove nacista, opisuju osvetničke reakcije partizana ili progone navodnih državnih neprijatelja pod vodstvom Udbe, tajne jugoslavenske policije.
Međutim, knjiga čitatelje ne preplavi teretom povijesti 20. stoljeća: u njoj se govori o i povijesti gradskoga grba, zatim svecu zaštitniku Rijeke (sv. Vid), legendama koje okružuju rimsku utvrdu Trsat ili Grand Hotel Bonavia (u njemu je rado boravio i Tito).
Naravno, i položaj Rijeke igrao je ulogu: u krilu joj Jadran, iza planine, zimi ju bičuje bura, a ljeti paralizira nesnosna vrućina.
Pri čitanju poetskih tekstova čitatelji kao da mogu osjetiti miris grada:
Poslijepodne ispari mirisi užadi, mora i luke koji su svojstveni jutru i gradu koji se budi. Zrak je bio u kavezu od lima i stakla, mirisao je na ustajali dim cigareta i mutnu vlagu.
“Die Traumfrau” Srećka Cuculića (*1937.)
Vrućina se kotrlja s kalvarijskoga brda, prelijeva preko lukobrana i zajedno sa smećem obavijena gustom maglom teče do pupka grada. Ovdje se ugnijezdi i čeka da prođe dan.
“Die Schwangere” Daše Drndić (1946.-2018.)
Ja sam još uvijek ovaj vjetar na molovima, ovaj polumrak u ulicama, ovi pomalo truli mirisi mora i ove sive zgrade.
“Die Stadt erkunden” von Marise Madieri (1938.-1996.)
Čak i ako Rijeka ne očarava na prvi (ili drugi) pogled, kladim se na treći: u nedjelju napokon krećem na putovanje!
